Večera s dušom

Poigrati se s konceptom da vlastitu dušu pozovemo na večeru, pustimo je da nam se pokaže i pratimo vlastite reakcije putem, može biti jedno zanimljivo iskustvo za svakog od nas. Ovo je moja večera s dušom pred 3 godine i poprilično je jasno, sada, iz retrospektive, gdje me je put trebao voditi. I jest. I zato topla preporuka da si isto dopustite i sami.

Valentina Atabey

4/2/20251 min čitanje

white ceramic table and chairs with glassware

Posjedoh je za stol, onako blistavu i čistu. Odbljesci s površine zaslijepiše mi oči. Osjetih bol i nepovjerenje - jer čije je to pravo da ponire u moju bit na tako nasilan način. Zamolih je da sjaji malo manje, za mene.

Njen sipak smijeh razli se dvoranom. Osjetih kako se odbija, ne samo sa svih mi vidljivih površina već i od nečeg, meni u tom trenu, nevidljivog. Osjetih Prisutnost. Shvatih suludost vlastite molbe i ponizno zatražih oprost. I tek tada, ja, Razum, skinuh veo s očiju. Zagrlih je čvrsto, privinuh uz sebe i nerazdvojni postadosmo. Bijaše to... Sada.

Sva ljutnja i bijes i strah od neprihvaćanja se rasplinuše. Sva bol i nepovjerenje postaše blijeda slika prošlosti koju sam, tako ljubomorno, povlačila po svojim koferima i vjerno je nosila gdje god, kako god - samo da je tu.

Sjetih se koliko su nas puta molili, zahtijevali da sjajimo malo manje jer im očima nanosi bol. I pokorismo se. Umjesto da isti ti - odvrate pogled.

Koliko se puta činismo manjima no što jesmo kako drugima ne bismo zauzimali previše prostora. Prostora, na koji i sami polažemo pravo. Pravo na postojanje.

I zato ne daj... na sebe, na svoju dušu i srce. Dopusti im da sjaje u potpunosti, prekrasni kakvi jesu. A svi koje boli... Neka naprave inventuru svojih slika i kofera. I pružite im podršku - ili mir da to odrade sami.