Sajam iscjeljenja

Jutro je, rano.

Sajam je otvoren maločas, a već se okupio velik broj ljudi i, neki lijenim, a neki poprilično hitrim koracima, obilaze prodavače, cjenkajući se i raspravljajući s ciljem osiguranja najpovoljnije cijene.

Ni po čemu se ne ističe žena koja je potpuno sama došla na Sajam. Kojekakvih čuda, boja i oblika uočava oko sebe, no pažnju joj najviše privlači sijaset prljavo-sivih staklenki s obližnjeg štanda. Prilazi im i pomno proučava natpise na svakoj: "Kapi Bijesa", "Slapovi Zamjeranja", "Jezero Osude" i "More Gorčine" - more, ne prepuno soli već Straha u kojem, umjesto morskog svijeta, žive osjećaji Manje vrijednosti i Rastrganosti  i Boli. Žena veselo zamoli prodavačicu da joj sve ove staklenke zapakira u jednu veliku vrećicu Praznine i pohita s njima kući.

Godine prolaze i žena uporno i ljubomorno čuva sve svoje staklenke, uredno poslagane na policama; trofeje nekog prošlog vremena koji joj pružaju utočište i sigurnost. Neprestano priča o njima svojim bližnjima; prostire ih kao pomno štirkane stolnjake, svima na pogled, na dodir, na dušu.

Jednog dana, žena se razboli. U svojoj onemoćalosti, sasvim slučajno, sruši staklenku Bijesa na pod. Staklenka se razbija u tisuću komadića, tisuću svjetlucavih komadića pomno čuvane prošlosti. Žena ostaje zapanjena i u čudu jer se pravi sastav Bijesa počeo pokazivati u svom sjajnom ruhu. Bijaše to Prihvaćanje. I Prihvaćanje poprimi svoj puni oblik i žena, onakva onemoćala, prihvati sebe takvu kakva jest. Instinktivno je počela razbijati staklenku po staklenku, plešući veselo nad krhotinama i sa svakom novom razbijenom osjećala se sve bolje. Sve bliže sebi. Bolest je jenjavala.

U staklenci Zamjeranja žena je našla Oprost.

U staklenci Osude žena je našla Povjerenje. 

U staklenci Gorčine žena je našla Ljubav.

U staklenci Straha našla je Želju za pomaganjem drugima. 

U staklenci Rastrganosti žena je našla Zahvalnost.

U staklenci Boli žena je našla Snagu.

U staklenci Manje vrijednosti našla je Osobnu moć.

Praznina bijaše Sloboda.

I tek tada, kada je razbila i posljednju staklenku, žena se sjeti zagonetnog osmijeha prodavačice.

Bijaše to ona sama - sama sebi prodavajući iluziju kako bi naučila da su sve točke loma u životu - sve razbijene staklenke - veliki darovi i iscjeljenje.