Čuvarice

Sjećam se svojih davnih buđenja. Pogled bi mi pao na podnožje kreveta i tamo su sjedile One: veličanstvena Tuga, sva u plavom, s biserjem i perjem urešenih haljina; pored nje gorjela je Bol, u odijelu ratnice, plamtećih mačeva. Apatija, samo kovitlac energije što se razlijeva, nezainteresirano je stajala, ne udostojeći se ni sjesti. No, najupečatljivija, najhladnija i ona koje sam se najviše bojala, a istovremeno me i najviše privlačila - bila je Smrt. Ne sjećam se njezinog izgleda - već mirisa - pokošena trava i zemlja i voda - zvala me Doma i njoj se bilo najteže oduprijeti.

"Vrijeme je." - izgovorile bi u isti glas. Još jedno jutro besmislenog spremanja; dijelom prostora, a dijelom sebe - kako bih, barem pristojno izgledajući, donekle - još jednom otvorila ta vrata i izašla u još jedan besmisleni dan.

Jer režije se moraju platiti.

Jer titula definira tvoju vrijednost.

Jer svi tako rade.

Godine su prolazile, a buđenja su postojala sve teža. Četiri dame na podnožju kreveta svakim su danom bile sve prisutnije, jasnije. Počela sam ih viđati na ulici, u supermarketu, u šetnjama šumom... Nisam mogla pobjeći. Znala sam da ne mogu pobjeći.

Tada je došlo jutro kada se Smrt materijalizirala uz moju prvu šalicu kave i položila svoje teške ruke na moja ramena. "Nemoj." - rekla je mekim, gotovo majčinskim glasom. "Danas ostani ovdje i dopusti mi da te odvedem Doma."

Nikada neću zaboraviti kako primamljivo mi je zvučala ta ideja. Bila sam istinski umorna. Izgubila sam i najmanji doticaj sa svojom dušom, barem sam tako osjećala... Pa ipak. Tada se u meni pojavila jedna iskra, mala,  slabašna, ali ipak iskra - Života. Cijeli Svemir se pokrenuo da probudi tu iskru koja je učinila razliku između njega i Smrti. Odlučno sam krenula prema vratima, otvorila ih i pomislila: "Istina, neću. Ali ne pod tvojim uvjetima. Pod mojim."

To je bio dan kada sam preuzela potpunu odgovornost nad svojim životom. I, negdje duboko u sebi, znala sam tada - a danas sam sigurna - da je to bio jedan od sjajnih trikova, mala iluzija Smrti da mi pokaže da je ona, zapravo, Život. Da naučim umirati u pričama koje pričam kako bih mogla nastaviti živjeti za jednu smrt slobodnija. I put nije bio lagan. I nikako nije bio ugodan, ali je vrijedilo svake sekunde i svakog koraka jer, danas, na mojem podnožju kreveta još uvijek sjede četiri Čuvarice:

Tuga, koja me hrabri i pokriva svojim krilima novih Vizija i snagom da stvaram svijet u kojem istinski želim živjeti; Bol, čijom svjetlošću omotana svako jutro otpuštam prošlost i ulazim u novi dan - Slobodna. Apatija, čiji promjenjivi lik poprima formu Mudrosti koja me prožima i vodi. I Smrt, na krilima kolibrića, donosi čudesa i uči me kako se, u potpunosti, prepustiti Životu. 

Zadržala sam njihova imena, da... Možda sam samo sentimentalna. A možda sam shvatila koliko su bila i ostala važna, vječiti podsjetnici u svijetu promjena i suprotnosti što čine Jedno.